Zašto žene postaju opsednute i ostaju u odnosu koji ih ugrožava?
Žene koje se zaljubljuju u muškarce sa problemima (tipa: alkoholičari, nasilnici, kockari, ženskari, emotivno distancirani…) sklone su vjerovati da će ih snagom svoje ljubavi promijeniti i „pomoći im“. Nakon što detektiraju njihovu „grešku“ one se bacaju na misiju promjene njegovog ponašanja ili osećaja. Razlog zašto ih privlače „muškarci sa greškom“ je u njihovoj potrebi da budu potrebne što smanjuje rizik da će biti ostavljene. Bitan faktor magične vezanosti za ovakvog muškarca je izazov, sadržan u zadatku korekcije njegovog ponašanja i nada da će ih on na kraju voleti onako kako zaslužuju. Ženskice moje, POMOZITE SEBI A NE NJEMU. S njime je sve OK (barem dok ima žena koje su kao vi).
Ovakve žene seksualno ne privlače muškarci s kojima se ne bore. Takvi su joj dosadni. Zabrinutost, strah i bol povod su ostanka u takvoj vezi s kojom su svi nezadovoljni. Očekivane promjene se izjednačavaju s ljubavlju a do njih ne dolazi. Mučnina u želucu koju žena osjeća u ovakvoj vezi za nju je glavni pokazatelj ljubavi. Muškarci koji su joj emotivno dostupni i bez ozbiljnijih životnih problema za nju nisu izazovni… Sa njima nema borbe, neizvesnosti i mučnine pa samim tim ni ljubavi. One ne znaju kako se ponašati sa muškarcima koji su nježni, pažljivi i stvarno zainteresirani za nju. Baš takvu kakve je. Spremne su za izazov ali ne i za jednostavno uživanje u muškarcu i zdrav partnerski odnos. U vezi u kojoj ne mora da manervrirati i manipulirati da bi je održala, takva žena ne zna što da radi. Navikla na uzbuđenje i bol, borbu, poraz, veza koja nema ove komponente za nju je previše krotka da bi bila značajna. Takva žena se čak osjeća nelagodno u prisustvu stabilnih i pouzdanih muškaraca, pa iz sebe imaju niz bezuspješnih veza. Često nakon ovih ljubavnih brodoloma pitaju šta sa njima nije u redu, da li ih je „nemoguće voljeti“, da li su vrijedne ljubavi… Ne shvaćaju da su njihovi izbori takvi da su unapred osuđeni na propast. Sve dok ne odustanu od koncepta fatalne ljubavi i potrebe da pomažu partneru u „mijenjanju nabolje“ i dok se ne nauče osećati lagodno sa muškarcem kojem je njezina dobrobit jednako važna kao i njegova, one neće uspjeti da ostvariti uspješnu vezu.
Zašto se onda kvalitetne žene uopće zaljubljuju u pogrešne muškarce?
- Jedan od je romantiziranje patnje zbog ljubavi koja je prisutna u našoj kulturi. Od pop pjesama do opere, od sapunica do block-bustera i kazališnih predstava, okruženi smo sa bezbroj primjera neuzvraćene i bolne ljubavi koja se glorificira. Takvi kulturni modeli stalno nam govore da se dubina ljubavi može mjeriti bolom koji ona stvara i da oni koji iskreno pate-iskreno vole.
- Pored toga, uverenost u terapijsku moć ljubavi takođe ih navodi da biraju one partnere kojima su njihove terapijske usluge potrebne. One ljubav izjednačavaju sa mijenjanjem partnera i ako nemaju osobu pored sebe kojoj pomoći, nemaju ni ljubav. Izvor ovakvih vjerovanja prvi puta nam serviraju u bajkama. Sjetite se bajke „Princeza i žaba“ u kojoj princeza poljubi ružnu, ljigavu i krastavu žabu, nakon čega se ona pretvara u prekrasnog princa. Poljubac kao simbol ljubavi predstavlja terapijsku moć koju ljubav ima i koja pretvara ružno u lijepo, zlo u dobro. Ovaj motiv i prikaz ljubavi kao moćnog sredstva da se neko promeni na bolje vidimo i u bajkama: Uspavana ljepotica, Ljepotica i zvijer…
Dakle, uverenost da ljubav znači mijenjanje partnera na bolje, je jedan od razloga zašto se neki ljudi opredeljuju za problematične partnere sa kojima ostvaruju odnos. Ipak, to nije jedini razlog…
- Djetinjstvo. Preciznije -tata. Ženskice koje su imale očeve alkoholičare, nasilnike koje su u svom ljubavnom životu birale iste takve partnere. Nije rijetkost da žena koja je imala oca alkoholičara svaki put iznova bira partnera sa istim problemom. Žena čiji otac nikada nije bio emocionalno prisutan, nalazi muškarca za čijom pažnjom žudi, a ne može ga osvojiti. Žena iz nasilne porodice pronalazi muškarca koji je zlostavlja. Svako bi se normalan zapitao, što je tjera da se ponovo stavlja u situaciju u kojoj će patiti zbog istih stvari zbog kojih je patila u djetinjstvu. Ono što se dešava, naravno na nesvjesnom nivou, je da ih upravo taj bol navodi da biraju iste muškarce kao što su bile osobe koje su voljele u djetinjstvu a koje im ljubav nisu uzvraćale ili su je čak zloupotrebljavale. To nužno ne mora biti otac već i neka druga značajna figura… Žene sa bolnim iskustvima sa osobama koje su u djetinjstvu voljele, pogrešno su shvatile da je razlog zašto im ljubav (najčešće očeva) nije bila uzvraćena. Kao djevojčice nisu si mogle objasniti da sa njihovim očevima nešto nije u redu, da su oni ti koji imaju emocionalne probleme zbog kojih ih zanemaruju ili zlostavljaju. Ono što je njihov dječiji um, zaključio je da sa njima nešto nije u redu i da su one te koje nešto rade pogrešno.
Kod tih žena prisutan je osećaj inferiornosti zato što su sebe ubijedile da nepravedan tretman kome su bile izložene u djetinjstvu i zaslužuju. Njihovo samopoštovanje je klimavo a ljubavi prema sebi, gotovo da nemaju… Uvjerene da zbog svog ponašanja nisu dobile ljubav koju zaslužuju one se upliću u vječnu borbu za ljubav. I ne samo da se kod njih na osnovu ovakvog iskustva u djetinjstu razvila težnja da se za ljubav opsesivno bore nego i da se za tu ljubav bore na pogrešnom mjestu, pored muškarca sličnog onome od koga tu ljubav nikada nisu dobile. Na taj način, one u sadašnjosti obnavljaju one odnose koje su imale u djetinjstvu u nadi da će ovog puta uspjeti izboriti se za ljubav koja im je u djetinjstvu uskračena.
Zapravo… Birajući ovakve muškarce od kojih je ljubav nemoguće dobiti, sebe utvrđuju u uvjerenju da sa njima nešto nije u redu i da su „nevoljive“. Kada im to ne uspije sa jednim (alkoholičarem, nasilnikom…), nakon što ne uspiju da ga promijene i izbore se za njegovu ljubav, one iznova biraju sličnog i ponovo se upuštaju u borbu koja je unapred osuđena na poraz. Idući iz jednog u drugi neuspjeh, njihovo samopoštovanje je sve manje, sve su više uvjerene da nemaju sreće u ljubavi i da vjerojatno ljubav i ne zaslužuju..
Ključni korak u napuštanju ovog disfunkcionalnog ponašanja je izgradnja osećanja vlastite vrijednosti i ljubavi prema sebi, koja je glavni preduvijet za ostvarenje uspješnog i ispunjavajućeg emotivnog odnosa.
Izgradnja ljubavi prema sebi vodi oslobađanju od opsesivne potrebe da se uspostavi odnos koji će biti obojen potrebom da drugome budu potrebne, da mijenjaju partnere i na taj način sebi dokažu da su vrijedne ljubavi.
Robin Norwood „Žene koje previše vole“
Alma Draganić-Brkić
http://www.ladylike.hr/kolumna-vise/zene-koje-previse-vole-208
http://www.centaruspjeha.com/zene-koje-previse-vole-1-jeste-li-i-vi-jedna-od-njih/
Познај себе 